To više nije moj dizajn. To je naš zajednički nesporazum.

Ili kako promijeniti pola projekta, uništiti drugu polovicu i onda zaključiti da je kriv dizajner

Gradilište dobiva novog dizajnera

Postoje projekti koji krenu toliko dobro da se čovjek gotovo zabrine. Napravim dizajn, klijent ga prihvati, prema njemu izradim tehničke nacrte, ishode se ponude, definiraju materijali i krene izvedba. Sve postoji crno na bijelo, u boji, u mjerilu i, za svaki slučaj, još i na vizualizacijama. Dakle, teško da možemo reći da nismo znali što gradimo.

A onda gradilište dobije novog dizajnera.
Klijenta.
 
Negdje tijekom izvođenja odluči se da nešto ipak neće biti kako smo dogovorili. Jedan element izbacimo, drugi promijenimo, treći pomaknemo, četvrti zamijenimo nečim što se u međuvremenu svidjelo. Sve potpuno legitimno – osim jednog sitnog detalja. Dizajner koji je napravio projekt o tome ne zna ništa.
 
I onda me, nakon dovoljno takvih intervencija, dočeka zaključak da „ništa više ne štima“.
 
Naravno da ne štima. To je otprilike kao da tijekom pečenja torte izbacite brašno, maslac zamijenite maslinovim uljem, dodate kulen jer vam je bio pri ruci, a onda nazovete autora recepta i kažete mu da nešto s njegovom tortom nije u redu.

Projekt nije prijedlog za daljnju samostalnu kreativnost

Jedna stvar koju očito moramo češće objašnjavati jest da projekt interijera nije hrpa nepovezanih odluka.
Kada napravim prostor, svaki element ima odnos prema nečem drugom.
 
Namještaj prema rasvjeti,
rasvjeta prema instalacijama,
materijali jedni prema drugima,
dimenzije prema prolazima,
fronte prema ostatku prostora.
 
Upravo zato postoje tehnički nacrti. Ne radimo ih jer nam nedostaje hobija.
 
Ako tijekom izvedbe želite nešto promijeniti, nikakav problem. Ali tada stanemo, provjerimo što ta promjena povlači za sobom i prema potrebi promijenimo nacrte prije nego što majstor nešto napravi. Ako se promjena napravi bez mog znanja, a ja za nju saznam kada je već izvedena, nemam vremeplov. Još uvijek ga ne nudimo kao dodatnu uslugu M1st Design Studija.
 
Najzanimljivije postane kada se napravi dovoljno samostalnih promjena da klijent i sam shvati da je cijela stvar otišla u smjeru u kojem nije trebala. I tada počinje jedna od najstarijih ljudskih disciplina: potraga za krivcem.

Bitno da sam na kraju ja kriv

Tu priča dobiva posebnu draž. Jer više nije samo problem što izvedeno stanje ne odgovara projektu. Sada treba okolini objasniti i zašto ne odgovara projektu. A rečenica „sam sam tijekom izvedbe promijenio pola stvari bez konzultacije s dizajnerom“ očito nema naročito dobar marketinški potencijal.
 
Puno je jednostavnije reći da dizajner nije dobro napravio projekt.
I tu stvarno ostanem fasciniran. Ne uvrijeđen – fasciniran.
 
Jer ja mogu odgovarati za projekt koji sam napravio. Mogu odgovarati za svoje nacrte, svoje odluke, svoje pogreške i svaki centimetar prostora iza kojeg sam stao. Ako sam pogriješio, prvi ću to priznati i riješiti. To je dio posla i odgovornosti koju preuzimam svakim projektom.
 
Ali postoji jedna sitna administrativna poteškoća: teško mogu odgovarati za nešto što nisam projektirao, odobrio, nacrtao niti uopće znao da će biti napravljeno.
 
To onda više nije odgovornost dizajnera. To je autorstvo po sili prilike.

Možete promijeniti moj projekt. Samo nemojte onda ocjenjivati moj projekt.

Klijent ima potpuno pravo promijeniti sve. Može, ako želi, uzeti cijeli moj projekt i okrenuti ga naglavačke. Njegov prostor, njegov novac, njegova odluka. Ali ono što ne možemo napraviti jest promijeniti projekt do neprepoznatljivosti, a zatim rezultat tih promjena koristiti kao dokaz da originalni projekt nije valjao.
 
To su dvije potpuno različite stvari.
 
Ako prema mom projektu treba stajati element širine 180 centimetara, a vi tijekom izvedbe odlučite da će imati 240, ne možemo se nakon toga zajedno čuditi što više nema dovoljno prolaza. Fizika je u toj situaciji nevjerojatno nepravedna i, koliko god pokušavao, još je nisam uspio nagovoriti da napravi iznimku za moje klijente.
 
I upravo zato dizajner postoji i tijekom izvedbe. Ne zato da glumi policajca na gradilištu, nego zato da čuva logiku projekta.
 
Ponekad jedna mala promjena zaista ne znači ništa. A ponekad jedna „sitnica“ povuče pet novih promjena koje klijent u tom trenutku jednostavno ne može predvidjeti.
 
Ja ih moram predvidjeti. To mi je posao.

Samo vas molim jednu malu uslugu

I zato, kada projekt nakon desetaka samoinicijativnih izmjena više nema gotovo nikakve veze s onim što sam napravio, nemam potrebu svađati se oko autorstva.
 
Dapače, vrlo rado vam ga prepuštam.
 
Samo bih zamolio jednu malu uslugu.
Ako vas netko pita tko vam je dizajnirao interijer, nemojte reći da sam to bio ja.
 
Recite da smo krenuli zajedno, a da ste negdje putem odlučili nastaviti solo karijeru.
Jer moje ime uz neki prostor znači da iza tog prostora stojim. A ako ste tijekom izvedbe promijenili ono što sam osmislio bez da sam za to znao, onda to više nije moj dizajn.
 
U njemu možda još postoje tragovi mog projekta, poneki komad namještaja i koja preživjela utičnica, ali autorstvo je u međuvremenu postalo kolektivno.
I nemam s tim nikakav problem.
 
Imam problem jedino kada nakon svega toga krivnja ostane individualna.
 
Moja.

Zaključak: projekt nije dobar samo dok ga gledamo na ekranu

Povjerenje u dizajnera nije kada na prezentaciji kažete da vam se projekt sviđa.
Povjerenje počinje tek kada taj projekt treba izvesti. Tada dolaze sumnje, nove ideje, savjeti prijatelja, majstora, susjeda i osobe koja je jednom prije petnaest godina renovirala kupaonicu pa sada, sasvim razumljivo, ima određene stavove o arhitekturi.
 
Promjene nisu problem. Nikada nisu ni bile. Problem je promijeniti nešto bez komunikacije, ne dati dizajneru priliku da prilagodi ostatak projekta, a zatim ga prozvati odgovornim kada rezultat više ne funkcionira.
 
Ako pogriješim, prozovite me. To ide uz posao i moje ime stoji iza onoga što napravim.
Ali ako sami promijenite moj projekt, onda budite dovoljno pošteni da iza tih promjena stoji i vaše ime.
 
Jer najskuplji projekt nije onaj koji ste platili dizajneru.
Najskuplji je onaj koji ste platili, samostalno promijenili, uništili – i onda još krenuli tražiti nekoga tko će biti kriv.

Autor: Matej Kušević, dizajner interijera i vlasnik M1st design studija

Doznaj više o Mateju Kuševiću
Doznaj više o M1st design studiju

  • All Posts
  • Kolumna
Load More

End of Content.

To be

continued.

Jer uvijek ima nastavak.

Scroll to Top