Klijent zna što želi — ali to ne zna reći

Psihologija prostora počinje prije tlocrta

Klijent ne dolazi s rješenjem. Dolazi s osjećajem.

Jedna od najvećih zabluda u dizajnu interijera je da klijent dolazi s jasnom idejom. U stvarnosti, klijent rijetko dolazi s rješenjem. Dolazi s osjećajem. Ljudi ne razmišljaju u metrima, lumenima, visinama ormara i širinama prolaza. Oni razmišljaju u dojmovima, uspomenama, navikama i potrebama koje često ni sami ne znaju točno imenovati. Upravo zato prvi razgovori rijetko zvuče kao dizajnerski brief, a puno češće kao niz rečenica koje naizgled nemaju veze s prostorom, ali s njim imaju sve.

“Toplije” se rijetko odnosi na boju. Češće znači sigurnost.

Kad klijent želi da prostor bude “topliji”, vrlo često ne govori o nijansi boje ili vrsti materijala. Govori o osjećaju doma, o potrebi za sigurnošću, o prostoru u kojem se može opustiti bez da stalno ima osjećaj da nešto nije na svom mjestu. Kad kaže da mu je nešto “hladno” ili “sterilno”, to često znači da se u prostoru ne prepoznaje, da mu prostor ne odgovara njegovom načinu života ili energiji. U tim rečenicama dizajner ne čita stil, nego čita čovjeka.

Lakše je reći što ne želiš, nego što želiš

Zanimljivo je koliko često klijenti puno jasnije znaju što ne žele, nego što žele. Rečenice poput “ne želim da izgleda kao hotel”, “ne želim da bude kao kod drugih” ili “ne želim da izgleda umjetno” nisu estetske smjernice, nego vrlo osobne poruke. U njima se krije potreba za identitetom, za osjećajem da prostor govori nešto o njima, a ne samo da izgleda lijepo na fotografiji. Tu dizajn prestaje biti pitanje trenda i postaje pitanje osobnog prostora.

Povjerenje se ne gradi renderima

Upravo zato povjerenje između klijenta i dizajnera ne gradi se renderima, nego razumijevanjem. Vizuali mogu biti savršeni, trendovi mogu biti aktualni, ali ako klijent nema osjećaj da je zaista shvaćen, projekt ostaje površan. Najveći kompliment nije kada netko kaže da prostor izgleda lijepo, nego kada kaže da se u njemu osjeća kao kod kuće, da ima osjećaj da je prostor “njihov”. To znači da je dizajn pogodio nešto dublje od estetike – način života, navike, ritam dana i male, svakodnevne rituale koji čine razliku.

Iza svake rečenice stoji razlog

Dobar dizajner zato ne sluša samo što klijent govori, nego pokušava razumjeti zašto to govori. Iza nesigurnosti često stoji strah od pogrešne odluke. Iza pitanja o cijeni često stoji potreba za sigurnošću. Iza “nisam siguran” često stoji želja da netko preuzme odgovornost i pomogne donijeti odluku. U tim trenucima dizajner nije samo autor rješenja, nego netko tko pomaže klijentu doći do jasnoće. To je dio posla koji se ne vidi u nacrtima, ali se itekako osjeti u konačnom rezultatu.

Dizajn ne počinje prostorom. Počinje čovjekom.

Zato dizajn interijera ne počinje prostorom. Počinje čovjekom. Počinje slušanjem, strpljenjem i razumijevanjem da ljudi često znaju kako se žele osjećati, iako ne znaju točno kako to pretočiti u riječi. Kada dizajner uspije prevesti taj osjećaj u konkretan, funkcionalan i estetski prostor, tada interijer prestaje biti samo lijep. Tada postaje osoban. A to je razlika između prostora koji se gleda – i prostora u kojem se živi.

Autor: Matej Kušević, dizajner interijera iz Zagreba i osnivač M1st design studija.

Doznaj više o Mateju Kuševiću
Doznaj više o M1st design studiju