Kad svi kažu
“zovi dizajnera”

Dizajner često nije samo onaj koji crta prostore, nego onaj koji nosi odluke, ljude i odgovornost između klijenata i majstora.

Dizajner kao rješenje za sve

Postoji jedna rečenica koju čujem gotovo svaki dan. Nekad dolazi od majstora. Nekad od klijenata.
Uvijek zvuči isto:

“Zovi dizajnera, on će to riješiti.”

I znate što? To je lijepo. I teško. U isto vrijeme.

Lijepo, jer znači da mi vjeruju. Teško, jer to znači da se sve, baš sve, u nekom trenutku slomi – na meni.

Kad majstor zapne, zovi dizajnera.
Kad klijent nije siguran, zovi dizajnera.
Kad rok gori, zovi dizajnera.
Kad nešto ne štima, zovi dizajnera.

U nekom trenutku shvatiš da nisi samo dizajner. Ti si i koordinator, i tampon zona, i amortizer, i onaj koji mora imati odgovor čak i kad ga nema.

Ne krivim nikoga. Bez klijenata nema projekta. Bez majstora nema izvedbe. Bez mene nema veze između to dvoje. I baš u toj vezi često osjetiš koliko je tanka linija između povjerenja i prebacivanja odgovornosti.

Klijenti to rade jer vjeruju. Jer im je lakše reći: “Matej će to.”
Majstori to rade jer… ajmo biti iskreni… ego je čudo. Nekad je to stvar iskustva, nekad tvrdoglavosti, a nekad jednostavno ono: “Kaj bu on meni pamet solil.”

A ja? Ja stojim između. Prevodi, smiruje, objašnjava, gasi, dogovara, balansira. I onda navečer sjedneš i pitaš se: Je li ovo stvarno moj poziv?

Jer nije lako nositi tu težinu. Nije lako balansirati svoje rokove, rokove klijenata, rokove majstora, dobavne rokove, isporuke, kašnjenja, promjene, “samo još ovo”, “može li to do petka”, “mi bismo se uselili za tjedan dana”.

Nije lako kad znaš da kvalitetan projekt treba vrijeme, a svi oko tebe žive u hitnosti. Kao da je sve moguće odmah. Kao da su nacrti, namještaj, materijali i ljudi na gumb.

A nisu.

I tu negdje, između sto poziva dnevno, mailova, poruka i sastanaka, dogodi se ono što rijetko priznam naglas. Uhvatim se kako mi misli odlutaju. Doslovno. U jednom trenutku slušam razgovor, a u glavi sam negdje na vrhu planine, gledam sebe kako stojim i vičem. Ne na nekoga. Ne na posao. Nego iz sebe.

Kao da tijelo kaže: “Stani malo. Diši.”

I onda čujem ljude sa strane kako govore:
“Matej, ti imaš autoritet.”
“Matej, svi te poštuju.”
“Matej, i klijenti i majstori te slušaju.”

A ja ih gledam i mislim: Zašto ja to ne vidim?

Vidim samo umor. Vidim odgovornost. Vidim kako se sve lomi preko mojih leđa, čak i kad objektivno znam da to znači da sam pouzdan. Da sam netko na koga se ljudi oslanjaju. Da sam netko tko drži stvari pod kontrolom čak i kad izgleda da se sve raspada.

Možda je problem u tome što oni vide rezultat.
A ja živim proces.

Ne pišem ovo da bih se žalio. Pišem jer je ovo stvarnost ovog posla. Dizajn interijera nije samo lijepa slika na Instagramu. To je stalno balansiranje između ljudi, rokova, očekivanja i vlastitih granica.

I da, nekad se stvarno pitam: vidim li se u ovome za pet, deset godina?
Hoću li i dalje imati snage nositi tu količinu odgovornosti?
Hoću li znati još bolje postaviti granice?
Hoću li naučiti ne uzimati sve osobno?

Jer ovo nije posao za one koji žele mir.
Ovo je posao za one koji mogu nositi kaos – i iz njega raditi red.

I možda je to moj odgovor, iako ga još ne znam izgovoriti do kraja.
Možda je razlog zašto mi svi govore “zovi dizajnera” baš to što sam sposoban nositi više nego što sam svjestan. Možda autoritet ne izgleda uvijek kao glasna sigurnost, nego kao tiha izdržljivost.

Možda ne vidim svoju snagu jer sam stalno zauzet time da nosim tuđe probleme.

A možda je i to dio poziva.

Ne glamurozan. Ne lagan.
Ali stvaran.

I ako sam iskren – još uvijek biram ostati.
I još uvijek biram vjerovati da će s vremenom biti lakše.
I još uvijek učim da ne moram sve nositi sam, čak i kad svi misle da mogu.

Jer dizajner interijera možda crta prostore.
Ali često – nosi ljude.

A to je puno teže nego složiti lijepu kuhinju.

Autor: Matej Kušević, dizajner interijera iz Zagreba i osnivač M1st design studija.

Doznaj više o Mateju Kuševiću
Doznaj više o M1st design studiju